Prva bolnica u Sisku, tada vojnom Sisku, djelu grada na desnoj obali Kupe, na brdu uz cestu prema Petrinji je otvorena 2. travnja 1806. godine. To su bile dvije barake zidanih temelja s 26 kreveta.
1. siječnja 1839. na sisalčom “berdu” se gradi još jedan bolnički objekt, paviljon za zarazne bolesti sa 16 kreveta. Danas još postoje ostaci temelja ovog objekta. Zbog potreba da i civilni Sisak ima bolnički objekt jer još nema mosta preko Kupe pa je veoma otežana otprema bolesnika u bolnicu 1869/1870. se preuređuje stambena kuća kod Željezničke stanice za bolnicu. Ovu su bolnicu građani nazivali “bolnica prek štreke” jer je bila smještena preko željezničke pruge. Ova Opća javna bolnica je imala 36 kreveta. Ravnatelj je bio dr. Hinko Fürst, a kirurške zahvate obavljao liječnik-ranarnik Miroslav Mlikowsky. U ovoj bolnici je dr. Antun Gutschy u periodu 1862-64. izvodio uspješne operacije u eter narkozi.
Liječnik Mlikowsky je uveo u praksu liječenje rana pomoću otopine karbolne kiseline, što je bio novitet i na klinikama.
U kolovozu 1847. godine je u Sisku dana prva eter-narkoza u Hrvatskoj. Pod eter narkozom je izvršena uspješna amputacija noge.
Operater je bio dr Ivan Nepomuk Schmidt, inače prvi diplomirani liječnik rodom iz Siska.
1870. godine se uzima u najam jedna kuća u kojoj je smješteno prvo sisačko rodilište, ima tri sobe s 10 kreveta. Rodilište vodi dr Kusin, a primalja je njegova supruga. Kuća je srušena 1966. godine radi gradnje hotela Panonija.
Na sisačkom brdu se u dva bolnička objekta iz 1806. godine otvara starački dom. Dom je u funkciji do 1896. godine. Na brdu sada djeluje samo zarazna bolnica.
Zbog sve većih potreba za bolničkim kapacitetima jer grad raste (krajem 19. stoljeća ima već 8.000 stanovnika), gradsko poglavarstvo donosi odluku o gradnji nove bolnice. Zgrada je opet izgrađena na sisačkom brdu. Predana je na upotrebu 29. prosinca 1896. Zgradu je u neostilskom slogu izgradio poznati sisački graditelj Andrija Colussi. Tada je to bila najmodernija bolnička zgrada u Hrvatskoj. Danas je ovdje smješten kardiološki odjel Službe za interne bolesti. Bolnica je imala 52 kreveta, operacijsku dvoranu, laboratorij, ljekarnu, rentgen aparat. Ustanova se zvala “Opća javna državna bolnica”. Istog dana 29. prosinca prestaju raditi bolnica i rodilište u Civilnom Sisku. Zgrada je adaptirana tijekom 1942. godine. Glavni ulaz je premješten sa čela na bočnu stranu te je izgubila izvorni izgled. Prvi upravitelj nove bolnice postao je dr. Dragutin Barković, inače prvi specijalist kirurg. Još jedan važan datum iz povijesti sisačkog zdravstva je lipanj 1896. godine kada je u staroj bolnici u Civilnom Sisku dr. Barković uspješno izveo operativno odstranjenje maternice, za ono vrijeme veliki kirurški zahvat.
Budući da je dr. Ivan Borković, internist, upozoravao da nije u redu da zarazni bolesnici borave u istom paviljonu s ostalima, gradsko poglavarstvo 1899. godine donosi odluku o gradnji novog bolničkog paviljona. Gradnja je završena 1903. godine, ovdje je smješten odjel za zarazne bolesti, danas je u toj zgradi Uprava bolnice.
S obzirom da i postojeći bolnički kapaciteti postaju pretijesni, vlada 1934. godine odlučuje o gradnji novog bolničkog paviljona. Gradili su ga od 1937 do 1940. godine građevinski poduzetnici iz Osijeka Pirry i Pelzer. Paviljon je useljen 1940. godine. Ovdje je smješten odjel kirurgije, a u jednom traktu odjel ginekologije i porodiljstva. Od 1968. godine, kada je iselila kirurgija u novu zgradu, to je paviljon ginekologije. Kirurško-ginekološki odjel vodi prim. dr. Ivo Pedišić. Pedišić je u povijesti medicine poznat po tome što je 1929. godine izveo prvu introvenoznu pijelografiju na jugoistoku Europe, a 1930. je prvi prepoznao i detaljno opisao simptome retroperitonealne rupture duodenuma, o čemu je iste godine napisao rad u časopisu “Zentralblatt für Chirurgie”, tada vodećem kirurškom časopisu u Europi.
1959. je izgrađen novi paviljon gdje su smještene pedijatrija, otorina i okulistika.
1964-68. je građen paviljon kirurgije, a stari paviljon je predan ginekologiji. Paviljon kirurgije je kompletno renoviran 2001. godine.
1969. je uz kirurgiju prigrađen Kliničko-biokemijski laboratorij.
1974. je sagrađena zgrada Zarazno-internog odjela. U prostore bivšeg zaraznog odjela nakon temeljite adaptacije preseljava uprava bolnice.
1981. godine izgrađen je u spoju sa zgradom ginekologije objekt za Dispanzer za žene. Za tu je svrhu služio do 1994 g. kada je u sklopu reforme zdravstva Dispanzer rasformiran. Danas su tu smješteni bolnička ljekarna, Odjel za psihijatriju i dijelovi Odjela za ginekologiju i neurologiju.
1986. je izgrađen paviljon Hemodijalize. Jodno lječilište je izgrađeno 1932. godine. U toj je zgradi 1965. godine otvorena Služba fizikalne medicine i rehabilitacije.
Kućica uz glavnu cestu je sagrađena između dva svjetska rata, u njoj je prvo bio rentgen, klinički laboratorij, ginekološki dispanzer, a od 1984. nakon adaptacije očna poliklinika.
Podružnica Hrvatskog liječničkog zbora osnovana je u Sisku u listopadu 1876. godine pod nazivom “Društvo liječnika”. Prvi predsjednik je bio dr Ante Gutchy stariji. Na tom sastanku dr Gutchy drži predavanje “O novim iznalascima u medicini”. 1880. je dr Gutchy u “Lječničkom vjesniku” objavio rad “Kako se može preranoj ženitbi u Posavini na put stati” što je prvi objavljeni rad iz medicine s područja Siska.
Ravnatelji sisačke bolnice kroz povijest su bili: dr Ante Gutchy st., dr Hinko Fürst, dr Dragutin Barković, dr Dragutin Herlinger, prim dr Ivo Pedišić. U periodu dok je bolnica bila u sastavu Medicinskog centra ravnatelji su bili: dr Boris Markičević, mr sc dr Petar Miletić, dr Ivan Žnidar, prim dr Boris Flajsig, dr Stipe Bujas, dr Ivan Galić, prim dr Ivan Hrmić. 1994. bolnica je ponovno organizirana kao samostalna ustanova sa ravnateljem prim. dr. Ivanom Hrmićem. Njega je naslijedio prim. dr. Vladimir Blagaić.
BOLNICA U DOMOVINSKOM RATU
Početkom domovinskog rata 1991./92. godine Opća bolnica “dr. Ivo Pedišić” Sisak obavljala je svoju djelatnost pod nazivom RJ Bolnica u sastavu MC “dr. Ivo Pedišić” Sisak.
Bolnica je imala ukupno 868 zaposlenih djelatnika, od toga 406 medicinskih sestara i tehničara i 120 liječnika. Početkom rata bolnicu je napustilo 45% zaposlenih, 200 medicinskih sestara i tehničara (pretežito srpske nacionalnosti), 7 liječnika i ostalih zaposlenih, koji su prešli na neprijateljsku stranu odnosno napustili Republiku Hrvatsku.
Opća bolnica “dr. Ivo Pedišić” Sisak smještena na prvoj crti bojišnice kao jedina bolnica uz okupirani teritorij Banovine, organizirana po ratnom ustroju, prihvaćala je sve ranjene, izbjegle i prognane civile i hrvatske vojnike, a također i ranjene i zarobljene neprijateljske vojnike i civilno stanovništvo iz ratom zahvaćenih područja, sve dok su mogli i htjeli dolaziti u našu bolnicu. Prvi ranjeni hrvatski policajci stradali u četničkoj pobuni u Glini dopremljeni su u bolnicu noću 26. lipnja 1991. godine.
Od toga dana samo Služba za kirurgiju zbrinula je 3461 pacijenta od kojih su 84,3% bili pripadnici ZNG, kasnije HV i pripadnici MUP-a, unatoč smanjenog broja zdravstvenog osoblja (med. sestara i tehničara).
Cijelo vrijeme rata bolnica je radila u izuzetno teškim okolnostima, neprikladnim prostorijama izložena direktno napadima neprijatelja. Služba za kirurgiju i anesteziju preselila je dječju kirurgiju, intenzivnu njegu i opću kirurgiju s gornjih katova u neprikladne prostorije u podrumu, te je najveći dio operacija učinjen u gotovo nemogućim podrumskim uvjetima.
Isti takovi uvjeti bili su na ginekologiji, tako da su operacije i porođaji vršeni u podrumskim prostorijama, hodnicima, atomskom skloništu i drugim neprikladnim prostorima uz stalni nedostatak opreme i lijekova.
Pod direktnim pogocima granata razorena je 2. studenog 1991. godine zgrada hemodijalize, a pacijenti su premješteni u bolnice Zagreba, Varaždina i Koprivnice. Također je pod granatama stradala i zgrada ginekologije, očnog odjela i patologije, a višestruko je pogođeno i nekoliko manjih objekata u krugu bolnice.
Osim ranjenih, veliki je dio bolesnika liječen od drugih posljedica ratnih zbivanja karakterističnih za stresne situacije i loše životne uvjete, radilo se o velikom broju pacijenata, prognanika obrađenih na internom i psihijatrijskom odjelu.
Velik broj medicinskih ekipa (liječnika, sestara i tehničara) su prve dane rata u mjesecu srpnju, kolovozu i rujnu pružale medicinsku pomoć na Banovini. MUP RH je sa tim ekipama formirao specijalne jedinice koje su cijelo vrijeme ratnih sukoba djelovale na ratištu od Dubrovnika, Rame i Prozora u Hercegovini, Velebita do cijelog područja današnje Sisačko-moslavačke županije.
U toku Domovinskog rata veliki dio naših djelatnika sudjelovao je u borbenim jedinicama ZNG, Hrvatske vojske i policije, a neki su bili ranjeni i zarobljeni.
Za svoj rad i doprinos u zbrinjavanju i spašavanju ranjenih, bolesnih, prognanih i izbjeglih ljudi te drugih žrtava rata bolnica je koncem 1991. godine pismeno pohvaljena od Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, a prilikom posjeta naših državnih uglednika i dužnosnika Ministarstva zdravstva, Medicinski centar, kasnije Opća bolnica dobila je vrhunske pohvale. Sve to evidentirano je u dnevnom tisku i elektronskim medijima.
Za zasluge u ratu velik dio zdravstvenih djelatnika dobio je visoka državna odličja, te pohvale Hrvatskog liječničkog zbora, Ministarstva obrane RH, MUP-a, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te velikog broja drugih udruga i pojedinaca.
Tijekom rata, u kirurško-anesteziološkim mobilnim ekipama (KAME) koje su bile angažirane za sanitetsku potporu jedinicama Ministarstva unutarnjih poslova u sklopu postrojbi specijalnih jedinica, bilo je angažirano 85 anesteziologa i 73 anesteziološka tehničara. Pri županijskim bolnicama formirane su najčešće po dvije kirurško-anesteziološke mobilne ekipe, i to u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Puli, Sisku, Bjelovaru, Varaždinu i Koprivnici. Tijekom 1993., 1994. i 1995. godine KAME sudjeluju u pripremnim akcijama za nadolazeću OLUJU (Velebit), a kasnije i u mnogim drugim akcijama (BLJESAK, NAUK, KRUG).
U radu dr. Slavka Štimca KAME-Sisak u Domovinskom ratu, koji je publiciran u Zborniku radova Prvog hrvatskog zbornika vojne medicine 2000 g., kronološki se opisuju kretanja KAME-Sisak od 1993. do 1997. godine, te neka važnija zapažanja s aspekta anesteziologa-reanimatora.
